"Svako može biti žrtva": Snimljen film kao deo projekta o borbi protiv krijumčarenja i trgovine ljudima u Bujanovcu, Preševu, Ranilugu i Partešu

Trgovina ljudima je najbrže rastući zločin na svetu – u pitanju je industrija koja zarađuje 32 milijarde dolara na globalnom nivou. Takozvana "balkanska ruta" krijumčarenja ljudi i ilegalnih migranata je, od migrantske krize, jedna od najunosnijih za udružene kriminalne grupe koje se bave trgovinom ljudima. Ove grupe su, od trafikinga, u prošloj godini prihodovale tri milijarde evra, podaci su obrazloženi u filmu "Pomozi mi", koji je deo projekta koji ima za cilj da doprinese borbi protiv krijumčarenja i trgovine ljudima.

Ovaj film deo je projekta koji sprovodi organizacija Centar za mir i toleranciju (CPT) iz Prištine, u saradnji sa Romskim centrom za demokratiju (RCD) iz Bujanovca, a uz podršku Inicijative za mirne promene (PCI).

Prema rečima Saše Ilića iz organizacije CPT, ovim projektom predstavljene su četiri opštine sa juga Srbije i Kosova – Bujanovac, Preševo, Ranilug i Parteš – "u kojima se odvija trgovina ljudima".

"Ove četiri opštine imaju zajedničke probleme, a to je da nema saradnje među institucijama. U pitanju su centri za socijalni rad, granična policija, carina, kao i regionalna policija u Vranju i Gnjilanu", rekao je Ilić.

Za vreme postojanja bivše države SFRJ, nije bilo graničnih prelaza između republika koje su je činile, već samo administrativnih. Posle raspada SFRJ, pojavio se veliki broj neobeleženih prelaza koji predstavljaju "raj za krijumčare ljudi".

Kako je zaključeno u filmu "Pomozi mi", na ruti ilegalnih migranata u ovom delu Evrope, nalaze se i Crna Gora i Albanija, koje predstavlaju zemlje tranzita, a ruta se dalje nastavlja prema Bosni i Heregovini i Srbiji.

Caption

Iz smera Severne Makedonije, u Srbiju svakog dana uđe više od 450 ljudi, dok se iz smera Mađarske, Rumunije i Hrvatske svakodnevno proteruje i do 600 ilegalnih migranata, a proterivanje migrante usmerava u ruke krijumčara. Ovo je unosan posao za krijumčare, jer su migranti spremni da plate kako bi se domogli neke od zapadnih zemalja.

"Od početka rata u Ukrajini, više od 52.000 ljudi iz ove zemlje ušlo je u Srbiju, a od toga više od 10.000 ostalo i ovde prijavilo boravak", rekao je za Tanjug Radoš Đurović, izvršni direktor Centra za zaštitu i pomoć tražiocima azila (APC).

Žrtve trgovine ljudima – pokazuju podaci istraživanja za potrebe ovog projekta – uglavnom eksploatiše neko kome veruju, a žrtava ima u svim delovima sveta. One dolaze iz svih društvenih slojeva, mogu biti bilo koje nacionalnosti i nivoa obrazovanja.

"Trgovci su, nekad, naši poznanici, potencijalni poslodavci, čak i bliski ljudi – rođaci ili partneri", navodi se u filmu.

Ivana Stošić iz RCD-a, organizacije koja je saradnik na ovom projektu, poručila je da "svako može biti žrtva".

"Ljudi nedovoljno znaju o trgovini ljudima i krijumčarenju. Ideja ovog projekta, i filma 'Pomozi mi' koji je deo projekta, je da se nevladine organizacije, predstavnici lokalnih samouprava i što veći broj građana uključe u rešavanje ovog globalnog problema", rekla je Stošić.

Podaci Biroa protiv trgovine ljudima pokazuju da su u Srbiji, prošle godine, identifikovane 62 žrtve trgovine ljudima, što je za 35 odsto više nego u 2021. kada ih je bilo 46. Od ovog broja, 79 odsto žrtava su žene. Sa druge strane, na Kosovu su, u 2022. godini, otkrivene 22 žrtve, od kojih je bilo 16 devojčica, dvojica dečaka i četiri žene. Na Kosovu su 86 odsto žrtava trgovine ljudima u prošloj godini bile žene, od kojih je 60 odsto seksualno eksploatisano.

Podaci nevladinih organizacije koje se bave ovim problemom pokazuju da su žrtve seksualne trgovine na Kosovu žene koje trgovci prisilno dovode iz Srbije, Albanije, Crne Gore, Rumunije, Moldavije i drugih država.

"Trgovci ljudima vrbuju devojke i žene uz obećanje o braku ili da će ih zaposliti kao plesačice ili pevačice, a seksualne usluge se obavljaju u privatnim stanovima i kućama, u salonima za masažu i noćnim klubovima", zaključuje se u filmu "Pomozi mi".

Nevladine organizacije takođe upozoravaju da je "velika razlika" između zvaničnog i stvarnog broja trgovine ljudima, i da je taj broj "i do 10 puta veći".

Da je nužno poboljšati saradnju institucija koje su u lancu sprečavanja trgovine ljudima pokazuje i podatak da mnoge žrtve nikad ne stupe u kontakt sa institucijama ili specijalizovanim organizacijama – "pre svega zato što su žrtve, najverovatnije, zastrašene, možda trpe nasilje i pretnje, ili im je ograničen kontakt sa spoljnim svetom".

Da je stvaran broj žrtava veći od zvaničnog, pokazuje i nepoverenje koje nekadašnje žrtve imaju u sistem, a one, takođe, bivaju i sekundarno viktimizirane od službenih lica. Strane žrtve trgovine ljudima su u još većem problemu, zbog jezičke barijere i nepoznavanja prava i mogućnosti u Srbiji i na Kosovu.

Za potrebe ovog projekta, predstavnici obe organizacije civilnog sekotra, zajedno sa delegacijom koja je deo mreže u borbi protiv trgovine ljudima, obišli su Centar za azil u Vranju, gde je smešteno 67 izbeglica iz Ukrajine, uglavnom žene i deca.

Centar za razvoj lokalnih usluga socijalne zaštite (CRLUSZ) u Vranju pruža i usluge žrtvama trgovine ljudima, koje obuhvataju proceduru smeštaja žrtava u roku od 72 sata. Ovaj centar zadužen je i za opštine Bujanovac i Preševo, a u filmu je zaključeno da CRLUSZ u Vranju "nema nikakvu saradnju sa ovakvim centrima na Kosovu".

Iz Centra za socijalni rad (CSR) u Bujanovcu kažu da im se do sada nisu obraćale žrtve trgovine ljudima i da nemaju saradnju sa centrima na Kosovu.

"Zato je važna neformalna mreža koja je formirana, a čine je ljudi iz četiri opštine u Srbiji i na Kosovu. Njen cilj je da deluje preventivno, kako bi broj žrtava bio manji, jer su krijumčarenje migranata i trgovina ljudima ozbiljna pretnja ljudskoj bezbednosti", navodi se u filmu "Pomozi mi".

Od početka 2023, prema dostupnim podacima, priliv ilegalnih migranata sa teritorije Severne Makedonije u Srbiju i na Kosovo uvećan je četiri puta, a iz Bugarske 3,6 puta.

"Broj ilegalnih migranata skoro je udvostručen u odnosu na prošlu godinu. Najveći broj migranata u Srbiju stigne iz Avganistana (40 odsto) i Sirije (30 odsto), kao i Pakistana, Burundija i Maroka", objašnjeno je u filmu.

Ovaj se projekat – u organizaciji CPT, a uz podršku RCD i PCI – bavi i žrtvama porodičnog nasilja, a Ivana Stošić iz RCD-a kaže da se "poslednjih godina podiže svest o tome da nasilje treba prijaviti".

"Čak i kada ste svedoci nasilja na ulici, pozovite policiju. Neko ko dugi niz godina trpi nasilje često sa nasilnikom ima decu i porodicu. Jako je teško izaći iz tog kruga, gde je osoba ubeđena da izlaza nema. Tu je potrebna pomoć i podrška države, kao osnaživača takvih žrtava, uglavnom žena. Donošenje zakona prema kome se nasilniku određuje udaljavanje od kuće na 30 dana – nije nikakvo rešenje. Šta posle?", pita se Stošić.

Sigurna kuća u Vranju postoji od 2015. godine, a iz ove sigurne kuće – u kojoj spas i pomoć traže i žene iz Bujanovca i Preševa – kažu da se veliki broj žena vrati nasilniku "jer su finansijski neobezbeđene i nemaju podršku" institucija i društvene zajednice.

Kroz ovu sigurnu kuću, u toku prošle godine, prošlo je 50 žena žrtava porodičnog nasilja.

"Veliki broj žena se vrati nasilniku, bar 50 odsto njih. Nisu materijalno obezbeđene, možda imaju i decu, plus žene nemaju podršku sa strane. Ali, bilo je slučajeva i da su žene našle posao, osamostalile se i krenule drugim putem", reči su Dejane Bogdanović iz Sigurne kuće u Vranju.

Na Kosovu ima 10 sigurnih kuća, a ona u Novom Brdu licencirana je 2020. godine. Iz ove sigurne kuće kažu da je "problem žrtava porodičnog nasilja na Kosovu isti kao u Srbiji" i da se žrtve, uglavnom, vraćaju nasilniku, kao i da "saradnja sa srpskim institucijama ne postoji".

Nevenka Rikalo, predsednica Udruženja žena "Ruka ruci", istakla je da je "najteže kada žena koja se izjasni da trpi nasilje u porodici bude osuđena, najpre, od same porodice, jer je sramota pričati o problemima koji se jave u porodici, a potom i od same zajednice".

Saša Ilić iz CPT-a naglasio je da je porodično nasilje u porodici u ovim opštinama, posebno tokom pandemije kovida i posle nje, "intenzivnije".

"Nije to slučaj samo u Prištini, regionu Vranja ili Gnjilana, već i u Kosovskoj Mitrovici", istakao je Saša Ilić.